živjeti nikad nije značilo biti tu.

tu i tamo se zapitam zašto se vraćam na ovo mjesto
(jer znate, puno ljudi je otišlo, jako puno, nestala je cijela blogerska ekipa koja je nekad postojala)
a meni je ovdje i dalje, u najmanju ruku, toplo (ovdje mi riječi ne lažu)

prošla je dvije i jedanaesta, po mnogo čemu užasno loša godina
ali s druge strane, godina s najviše fotografija, najviše kavovanja, najviše dobrih tuluma
godina u kojoj sam si najviše bila na mjestu do sad

voljela bih da sve loše stvari ostanu zakopane u njoj,
ali svjesna sam da je to nemoguće
i upravo zato ne donosim novogodišnje odluke
jer ne shvaćam zašto bi od prvog prvog počela raditi nešto što nisam htjela napraviti do trideset prvog dvanaestog

doček je bio, najblaže rečeno, bombastičan
napili smo se prije prve večere, a prije ponoći je stolnjak već bio u potpunosti natopljen alkoholom i ispisan kemijskom olovkom,
pili smo, jeli smo, pjevali smo i plesali po stolu,
i bilo nam je- nenadjebivo
(cheers onima koji misle da smo seljačine zbog toga što se znamo zabaviti)

par dana prije nove godine smo bili i u čazmi, lunjali smo kroz maglu na putu kroz posavska sela, skoro pobrali dvije srne ("samo par metara od gulaša!") i onda nafotkavali lampice i pili preslatko kuhano vino

općenito, zadnja dva tjedna "praznika" prošla su mi kao dva dana
pripremanje kolača, božić, kićenje dva bora, nova godina, klizanje, kave
a sve što sam planirala napraviti za faks, samo visi u zraku
(a zadnjih pola godine nisam dobila manju ocjenu od pet, i to mi je baš onako- lijepo)

hvala bogu da sam pozvala cure u petak na "kavu" kod sebe doma,
a u subotu idem kod bake na božićni ručak

(postala sam dosadna zadnjih godina, umjesto "pisanja" samo bilježim sve te događaje, a tješim se da je dobro dok ih ne počnem samo- fotkati)

;)

prilagodila sam bioritam u potpunosti ranojutarnjim predavanjima, pa se čak i kad ne moram na vlak, ne budim kasnije od osam
onda kuham kavu u novom aparatu, pa ju ispijam u novoj kuhinji
i ne palim laptop do negdje šest popodne

protekli tjedni su jednostavno proletjeli,
žao mi je zbog svih obećanih kava na koje nisam na kraju otišla, nafotkavanja koja sam najavljivala i nisam ostvarila
na trenutke je jednostavno bilo preteško biti- čovjek

sve te stvari koje su se dogodile sjele su mi na prsa, i još uvijek tu stoje
i pritišću
a na kraju krajeva, ja držim na okupu jednu obitelj
a to je puno za osobu koja je još u puno stvari- balava

i naučila sam:
kuhati po prave (bez ičije pomoći)
da treba užasno puno truda da bi kuća ostala uvijek čista i mirisna
da se u trgovinu treba ići puno češće nego što sam mislila
da bi mi bez mboyja život bio nezamisliv

...

protekli tjedni su zapravo bili svojevrsna kompilacija svih mogućih osjećaja koje ne želim nabrajati, niti o njima razmišljati

...

prije desetak dana bio je rođendan dvjema monikama koje puno volim i kojima i ovdje ostavljam :* :*
planirala sam to iznenađenje za njih kojih mjesec dana unaprijed,
a ispalo je, i više nego odlično;
moja, prva ikad, samostalna torta punjena žele bombonima, te mukotrpno izrađeni memory bookovi s našim omiljenim fotkama, riječima pjesama, natuknicama o izlascima, rođendanima, koncertima
sve to u omiljenom bircu dok je u pozadini svirala "girls just wanna have fun"
onda smo ispijale rum na gimnaziji dok mi se noge u starkama nisu u potpunosti sledile
subota nakon;
party u kući, dvije litre ruma i višnjevac, hro i ja pjevamo cajke prije ponoći, a onda tapkanje doma po poledici u starkama
idući dan, neuspješni pokušaji dešifriranja koji vrag radimo na kojoj slici i cedevita u potocima

...

da ponedjeljkom nemam nemeca, dan bi bio, onakav kakav je većini svijeta
(ono kad prije kraja godine ispišem jednu cijelu bilježnicu)

...

krajncli, išleri, kokos kiflice, kuglice s narančom i rum kocke
jutros snijeg pada dok na radiju vrte neke standardne pjesme
ali i dalje, nije mi božić

...

(dio o ljudima koji me užasno nerviraju)

...

još nisam pronašla vremena da odem do Siscie Obscure i pogledam izložbu na kojoj je i jedna moja fotka

...

fragmeti, raspadam se
.

automatizam.

toliko sam već navikla,
da ovaj put čak nisam ni zaplakala.

prihvatila sam to,
pripremila se
odlasci na kemoterapije
i onda tjedni, mjeseci mučenja

čvrsto vjerujem u to da će sve opet biti dobro

mora biti

mora biti

imam najbolje prijatelje i najboljeg dečka, koji će mi pomoći da iz svega ovoga izađem
normalna
i koji će me dizati svaki put kad padnem
hvala vam, nisam ni svjesna koliko sam sretna što vas imam sve.

:*

prošli petak sam bila vjerojatno najtužnija ove godine
(ako je to moguće uopće gledati tako, ali eto)

i od onda sam skoro svaki dan odlazila baki
i privikavala se
na razmišljanje
na to, da je nekad u redu
ne razmišljati o tome
ili pak, previše razmišljati

...

preletjela sam prebrzo preko ovog tjedna,
nisam previše fotkala, a o pisanju
ne mogu ni pisati

pamtila sam užasno puno informacija o novijoj književnosti i onda ih mami pričala bez prestanka na putu doma
crtala sam nacrte za svoju novu sobu
prisjetila se toga koliko sam nekad željela studirati arhitekturu
počela sam čitati filipa
i onda prestala, iz straha da neće biti isti (jer ja nisam ista)
budila sam se većinu vremena nakon neprospavanih noći i prije 6 ujutro
i pila premalo kave

...

u subotu smo imali najbolji party otkako je partyja kod mone u kući
maskirali smo se, pili rum, višnjevac, rakiju i vino
i pjevali vucu
i nije bilo bitno tko se na koga ljuti ili tko s kime ne priča
jer smo kreštali na vražji mikrofon, iako karaoke uopće nisu radile
još uvijek ne mogu vjerovati da je fotoaparat preživio tih četristo pedest slika
mboy me pratio doma u pet ujutro pa smo se izgubili u magli
a mama me dočekala s upaljenim svjetlom i kapučinom
trebala su mi koja tri dana da skinem svu šminku s lica,
a na pravu noć vještica išli smo na kavu da se smijemo tim užasno pijanim slikama

...

danas sam bila na jednoj jako lijepoj kavi, na jako lijepom mjestu
i shvatila da
zadnjih tjedana
živim jedino i samo
od kava i za kave
a nastavit ću tu tradiciju bar do kraja mjeseca
a onda možda naučim nešto za kolokvij
i do onda možda pogodimo žensku iz dijalektologije mobitelom u glavu

...

ne smijem staviti za naslov posta national
ne smijem
ne...

danas je užasno dobar dan
a ja već duže vrijeme izbjegavam zapisivati
već radije sve hvatam u fotografije

a trebalo bi

cijeli dan smo proveli na selu, slušali balkanski melos u autu, brali grožđe i hranili tuđe mačke
a meni je to najdivnije na svijetu
i uvijek mislim kako se onda tek vraćam "sebi"

tamo sam padala s ljuljačke, spekla ruku na peć, penjala se po drveću, odlazila s dedom u brda hvatati signal za onaj prvi ogromni mobitel
a o dedi već neko vrijeme izbjegavam misliti
osim u trenucima kad se nadam da je sretan zbog mene, zbog osobe kakva sam postala
a onda dođem baki i ona slaže jabuke na ormare, a ispod sata u obliku čajnika stoji njegova uokvirena slika,
a na vratima piše njegovo ime
i onda malo puknem u sebi
(ali samo malo)

...

njemačka je divna, i dusseldorf je divan
ali ja sam balkansko dijete
veš sušimo na balkonima, držimo posteljinu na prozorima nekad i po cijeli dan "da se provjetri" i sjedimo na kavama satima jer nismo zbilja došli popiti kavu
glasni smo i uglavnom nepristojni

...

i tako zadnjih mjeseca dana pažljivo brišem svaku knjigu s police i ležim u kadi po sat vremena iako to zbilja ne volim
ali jesen je
kupujem nove šalice
jer je pobogu jesen
pečem kolače i dočekujem mamu sa skuhanim ručkom
i jurim okolo s fotoaparatom dok mi ljudi po gradu viču "slikaj me slikaj me" jer valjda misle da radim za neke novine

ma ja zapravo radim cijelo vrijeme za sebe
riječima ili slikama
kako mi više odgovara u trenutku

...

idem s mboyjem u sarajevo za godišnjicu
tri najdivnije godine, a meni na pamet pada jedino
"preživjeli smo"
u totalno desetom smislu