živjeti nikad nije značilo biti tu.

sretnem Dunju na faksu
i sjetim se da me nema ovdje

Hro mi kaže kako me još ima samo u slikama, a ja znam
jebiga znam

mene ne treba podsjećati
na podsjećanje
jer ja ne trpim svoje male katastrofe
bivše, prošlosti, sebe prije sebe

***

unatrag mjesec dana;
puno živciranja i premalo kave, puno pijančevanja, jedan irski tulum, SAFF i Tein posjet Sisku.
karta za inmusic, novi objektiv.
oproštajka za Nives koja preksutra seli u Švedsku, podsjećanje na maturalac i pričanje do jutra.
skakanje na Kawasaki 3P i početak učenja jedne strankinje hrvatskom jeziku.

volim se okupirati masom stvari, ostaje mi manje vremena za razmišljanje.

osim učenja,
tom okupacijom se ne bavim nikako. :)

prošla srijeda; kuham puding i stavljam ga na hlađenje, mboy reže meso za meksičku. on ne voli praviti kolače. kaže da ću to ja. onda rezucka luk, papriku, paradajz i stoji za štednjakom i baš si je onako, važan. onda sjedimo za stolom i pijemo kavu, iz onih malih šalica. zalijevamo kockice šećera i grickamo krašotice.

i meni je to dosta, meni je to sve na svijetu. mi. kako ležimo u kadi sat vremena, kako prelazimo šetnicu i idemo ispod novog mosta do mekdonalca po sladoled, kako se vozimo u njegovom autu okolo naokolo. mi.

mogu u glavi zamisliti milijun scenarija, o sebi, o svom životu. a on je u svakome od njih.

(...)

otkako se sunce konačno pojavilo šetuckam u starkama, bezuspješno fotićem pokušavam uloviti sisačke labudove, nagovaram cure da mi poziraju, pijem kave, kapučina i vruće čokolade. i padam navečer mrtva umorna u krevet.

i planiram.

za manje od mjesec dana idem na svoj voljeni krk, a bit će me i po rijeci, opatiji, cresu, lošinju i rabu.
a i in music i terraneo su u planu, zasad.

(...)

o faksu ne brinem, bar ne još.

:)

četvrtak, Lea i ja vrludamo od faksa do Manzokua, jedemo sushi, malo školjocamo fotićima, pijemo čokoladni kapučino u KIC-u, gazimo identičnim martama po snijegu. onda doma mboy i ja idemo u Kafuland po tri pakiranja praška za pecivo pa sjedimo ispred Mullera u njegovom autu i jedemo tiramisu i kesten pire.
i onda me puca taj trenutak, kad je sve baš onako kako treba biti. smijemo se, nemam pojma čemu, ali savršeno je.

petak navečer, on se penje uz stepenice i nosi mi tortu za rođendan. tortu u obliku knjige, s Nationalom i conversation 16 na naslovnici.
a ja pucam po šavovima na totalno krive dane.

nekad su rođendani bili jednostavni, sretni po defaultu. ono kad si dijete, nosiš bombone u školu, ili kad te jednostavno svi grle i ljube, po defaultu.

u petak me nitko osim mboyja nije grlio. i bolje.
drugi put u dva tjedna doživjela sam totalni raspad sistema (a ja moram imati stvari pod kontrolom, ne znam drugačije). nisam se mogla natjecati s mislima koje su mi letjele po glavi, polako me ubijale.
onda sam ih pokušala smjestiti nekako u vrijeme i prostor, prepričavala ih mboyju (ne činjenice, samo neke djeliće, naslućivanja).
i trudila sam se ne plakati. a možda sam trebala.
umjesto toga sam se ljutila, na sebe. i na sve oko sebe. jer mi je tako jednostavnije.
svaki put kad sam trebala biti užasno tužna, umjesto toga bila sam užasno ljuta. moj mehanizam obrane pretpostavljam.

i onda sam se podsjećala na sve lijepe stvari, pregledavala masu divnih čestitki koje sam dobila. i bilo mi je lakše, bar malo.

večeras idem na kavu s curama nakon kojih četrdesetak dana. a prije toga možda izvedem Nikona u šetnju, osim ako nas snijeg do kraja ne zamete.

tu i tamo se zapitam zašto se vraćam na ovo mjesto
(jer znate, puno ljudi je otišlo, jako puno, nestala je cijela blogerska ekipa koja je nekad postojala)
a meni je ovdje i dalje, u najmanju ruku, toplo (ovdje mi riječi ne lažu)

prošla je dvije i jedanaesta, po mnogo čemu užasno loša godina
ali s druge strane, godina s najviše fotografija, najviše kavovanja, najviše dobrih tuluma
godina u kojoj sam si najviše bila na mjestu do sad

voljela bih da sve loše stvari ostanu zakopane u njoj,
ali svjesna sam da je to nemoguće
i upravo zato ne donosim novogodišnje odluke
jer ne shvaćam zašto bi od prvog prvog počela raditi nešto što nisam htjela napraviti do trideset prvog dvanaestog

doček je bio, najblaže rečeno, bombastičan
napili smo se prije prve večere, a prije ponoći je stolnjak već bio u potpunosti natopljen alkoholom i ispisan kemijskom olovkom,
pili smo, jeli smo, pjevali smo i plesali po stolu,
i bilo nam je- nenadjebivo
(cheers onima koji misle da smo seljačine zbog toga što se znamo zabaviti)

par dana prije nove godine smo bili i u čazmi, lunjali smo kroz maglu na putu kroz posavska sela, skoro pobrali dvije srne ("samo par metara od gulaša!") i onda nafotkavali lampice i pili preslatko kuhano vino

općenito, zadnja dva tjedna "praznika" prošla su mi kao dva dana
pripremanje kolača, božić, kićenje dva bora, nova godina, klizanje, kave
a sve što sam planirala napraviti za faks, samo visi u zraku
(a zadnjih pola godine nisam dobila manju ocjenu od pet, i to mi je baš onako- lijepo)

hvala bogu da sam pozvala cure u petak na "kavu" kod sebe doma,
a u subotu idem kod bake na božićni ručak

(postala sam dosadna zadnjih godina, umjesto "pisanja" samo bilježim sve te događaje, a tješim se da je dobro dok ih ne počnem samo- fotkati)

;)

prilagodila sam bioritam u potpunosti ranojutarnjim predavanjima, pa se čak i kad ne moram na vlak, ne budim kasnije od osam
onda kuham kavu u novom aparatu, pa ju ispijam u novoj kuhinji
i ne palim laptop do negdje šest popodne

protekli tjedni su jednostavno proletjeli,
žao mi je zbog svih obećanih kava na koje nisam na kraju otišla, nafotkavanja koja sam najavljivala i nisam ostvarila
na trenutke je jednostavno bilo preteško biti- čovjek

sve te stvari koje su se dogodile sjele su mi na prsa, i još uvijek tu stoje
i pritišću
a na kraju krajeva, ja držim na okupu jednu obitelj
a to je puno za osobu koja je još u puno stvari- balava

i naučila sam:
kuhati po prave (bez ičije pomoći)
da treba užasno puno truda da bi kuća ostala uvijek čista i mirisna
da se u trgovinu treba ići puno češće nego što sam mislila
da bi mi bez mboyja život bio nezamisliv

...

protekli tjedni su zapravo bili svojevrsna kompilacija svih mogućih osjećaja koje ne želim nabrajati, niti o njima razmišljati

...

prije desetak dana bio je rođendan dvjema monikama koje puno volim i kojima i ovdje ostavljam :* :*
planirala sam to iznenađenje za njih kojih mjesec dana unaprijed,
a ispalo je, i više nego odlično;
moja, prva ikad, samostalna torta punjena žele bombonima, te mukotrpno izrađeni memory bookovi s našim omiljenim fotkama, riječima pjesama, natuknicama o izlascima, rođendanima, koncertima
sve to u omiljenom bircu dok je u pozadini svirala "girls just wanna have fun"
onda smo ispijale rum na gimnaziji dok mi se noge u starkama nisu u potpunosti sledile
subota nakon;
party u kući, dvije litre ruma i višnjevac, hro i ja pjevamo cajke prije ponoći, a onda tapkanje doma po poledici u starkama
idući dan, neuspješni pokušaji dešifriranja koji vrag radimo na kojoj slici i cedevita u potocima

...

da ponedjeljkom nemam nemeca, dan bi bio, onakav kakav je većini svijeta
(ono kad prije kraja godine ispišem jednu cijelu bilježnicu)

...

krajncli, išleri, kokos kiflice, kuglice s narančom i rum kocke
jutros snijeg pada dok na radiju vrte neke standardne pjesme
ali i dalje, nije mi božić

...

(dio o ljudima koji me užasno nerviraju)

...

još nisam pronašla vremena da odem do Siscie Obscure i pogledam izložbu na kojoj je i jedna moja fotka

...

fragmeti, raspadam se
.